Kako bi shvatili zašto je toliko spektakularan uspjeh homolobija u Švedskoj neočekivan, prvo moramo pogledati na kratko švedsku povijest u zadnjih 150-tak godina.
Zbog svrhe diskusije, povijest naše zemlje u zadnjih stoljeće i pol je podijeljena u tri perioda.
1. Siromaštvo i moralna pokvarenost (oko 1800-1883)
Tokom drugog dijela 19. stoljeća našu zemlju su preplavili siromaštvo i moralna pokvarenost. Pijančenje i ovisnost o alkoholu su naglo rasli. U podužoj seriji “Povijest Švedske” koju su izdali Bonnier-i čitamo u devetom dijelu: “Industrija i popularni nacionalni pokreti” kao što slijedi (prevedeno sa švedskog): "U prvom godišnjem izvješću novog Šveskog pokreta otriježnjivanja, velečasni Wiselgren je izjavio: ‘Ponekad zemljoradnik primi punu plaću u obliku likera te se zaduži za određeni iznos novca kojeg mora odraditi tokom cijele godine. Služavke isto tako više vole primiti svoju plaću u obliku likera'."
2. Pokreti triježnjenja i kršćanska probuđenja (oko 1884-1960)
U istoj knjizi čitamo (dio 9 serije “Povijest Švedske”):
1883. pokret Plave trake i 1884. Međunarodni red dobrih viteza su otpočeli radom. Iako su prolazili brojne unutrašnje podjele, to nije moglo spriječiti napredovanje pokreta triježnjenja. Karakteristika ovog perioda je bila značajni kršćanski utjecaj …. 1909. Švedski pokret triježnjenja, koji je započeo radom prije nekoliko godina, organizirao je referendum za opću zabranu. Rezultati glasovanja nam pokazuju jasno koliko je bio jak taj pokret u to vrijeme. Ukupno 1,884,298 glasova, što je odgovaralo na 56% onih kojima je bilo dozvoljeno glasovati od ukupno 99% svih glasača, su podržavali zabranu. … 1917. takozvani ‘brattsystem’ je bio uveden, što je značilo da je svaki kupuvač alkohola morao koristiti knjigu kako konzumirati alkohol (Swedish “motbok”).
Rezultati pokreta triježnjenja i kršćanskih probuđenja su bili ogromni. Cijele obitelji su izlazile iz jadnih stanja. Entuzijazam je bio zarazan i svugdje ste mogli čuti primjere života “prije i poslije”. Naša zemlja je bila izbavljena od siromaštva i moralne pokvarenosti. Statistike nam dosta govore o tome. Nastavljam citirati iz knjige “Povijest Švedske”. “Od 1861. do 1865. prosječna konzumacija alkohola (uključujući i odrasle i djecu) je bila 10.7 litara po glavi. Od 1901. do 1910. godine opala je na 7.2 litre po glavi, a do 1950. na 5.2 litre ... Životi aktivnih članova su se sastojali od mnogo sastanaka i okupljanja. Svo njihovo slobodno vrijeme je bilo usredotočeno na ovo … Kao i sa kršćanskim pokretima probuđenja, cijele gradove i sela su karakterizirali pokreti tiježnjenja.”
Postojala su još dva čimbenika koja su bila pripomogla u tome, a ne smiju se zaboraviti. Na prijelazu u novo stoljeće još je jedan mali dio zemlje bio pod dominacijom zemljoradništva te je obradivi dio površine postajao sve manji i manji, jer su ga zaposijedale nove generacije. Tako je iseljenje u Ameriku nekih 1.5 miliona siromašnih Šveđana (trećine ukupnog stanovništva) smanjilo pritisak. Isto tako pripomogla je industrijalizacija i činjenica da je Švedska bogata prirodnim resursima (tj. ugljen i drvo), što je dodatno pojačalo ekonomski rast.
3. Period moralnog pada (oko 1960 do danas)
Oko sredine prošlog stoljeća naš narod je sakupljao plodove žetve velikog triježnjenja i kršćanskih probuđenja. Kada govorimo o kršćanskim probuđenjaim, nove Evanđeoske crkve su bile pune članova koji su ljubili i brinuli jedni za druge veoma nesebično. Većina je vjerovala da će jednoga dana biti odgovorna pred svojim stvoriteljem za to kako su živjeli svoje živote. Evanđeoski pokreti u našoj zemlji su napravili Švedsku zemlju u Europi sa najvećim postotkom “evanđeoskih kršćana” (gdje evanđeoski znači vjera u Bibliju kao knjigu kojoj se vjeruje i kao karta putokaz kako osoba treba živjeti život na ovom svijetu, a ne samo “sveta” povijesna knjiga).
Danas je situacija sasvim drugačija. 2002. godine je obvaljena anketa u 25 država (up.40), a postavljeno pitanje je bilo: “Vjerujete li u Boga?” Najveći broj pozitivnih odgovora je bio u Portugalu, gdje je 92% stanovništva izjavilo da vjeruje u Boga. Švedska je bila na dnu liste, gdje je samo 32% stanovništva izjavilo vjeru u Boga. SAD je imao 84% (3. od vrha). Švedska je bila na dnu skale i po pitanju: “Vjerujete li u pakao?” Isto tako je bila na dnu po pitanju “Posjećujete li crkvu barem jedanput mjesečno?” Švedka je bila na dnu sa 8% (SAD 48%).
Ali čak i nakon “podizanja našeg kršćanskog sidra”, kako su promiskuitet uopće i sodomija posebno tako brzo napali našu zemlju? Iako homoseksualnost nije smatrana zločinom od 1944. godine, tek je 70-tih nalet sodomije dobio punu brzinu. Danas RFSL (najglasniji glas homoseksualaca u našoj zemlji i općenito podržavan novcem onih koji plaćaju porez) nagovara naše mlade ljude eksperimentirati kako bi pronašli koji način seksualnog izražavanja im je draži. Na njihovoj web-stranici pišu (up.16):
“Tko uzima koga? –O seksu za vas koji se mladi i druge”
Djevojka sretne zgodnog dečka. Dečko sretne drugog dečka. Dečko slučajno sretne djevojku koja je upravo bila sa drugom djevojkom.
Isprobajte vašu seksualnost! Tko ste vi sami, što želite postati i u vezi čega ste znatiželjni. Svijet je otvoren i ima puno stvari koje treba probati i sve je moguće. Naravno, žalite za onim stvarima koje nikada niste pokušali, više nego za onima koje ste probali.”
(Kraj citata sa RFSL-ove web-stranice.)
Ako ovo nije jasan pokušaj homoseksualnog lobija novačiti mlade ljude među svoje redove, što je onda? Kako se to sve moglo dogoditi i koji odgovor daje kršćanska zajednica? Možda će razumijevanje osnovnih čimbenika biti znak upozorenja drugim zemljama.
Bezbožne tame sile su počele vladati kršćanima kasnih 1960. godina. Tada je naša vlada davala novac onim denominacijama koje su se htjele prihvatiti određene uvjete. Ispočetka uvjeti su izgledali benigni. Ipak, mnogi glasovi su se pojavili u Slobodnoj crkvi (švedski “Frikyrka”) da se ne treba prihvaćati novac od države (jer bi onda bili vezani), jer bi to moglo imati brojne posljedice u budućnosti. Sada se to pokazalo točnim. Danas oko 21 različitih denominacija prima milione švedskih kruna od Švedske vlade. Budući se mnoge crkve muče sa novcem u današnje vrijeme, prilozi koje daje vlada su veoma značajni. Ali crkve danas uvelike ispunjavaju uvjete vlade. Iz jednog nedavnog zakonskog dokumenta čitamo:
"Uvjeti koje denominacija treba ispuniti kako bi primila novčanu donaciju od vlade je podržati i osnaživati one vrijednosti na kojim je izgrađeno naše društvo i da je denominacija stabilna". Problem crkvama je to što su “se vrijednosti na kojima je naše društvo izgrađeno” drastično promjenile u zadnjih 30 godina. Danas, kompletna tolerancija i potpuno prihvaćanje onoga za koje Biblija izjavljuje da je zlo su upravo “one vrijednosti na kojima je izgrađeno naše društvo”. Na primjer uzmimo denominaciju “Švedska misijska asocijacija” (Swedish: "Svenska Missionsförbundet" ili "SMF"). Na svojoj godišnjoj konferenciji ožujka 2002. godine usvojili su prijedlog da svaka lokalna zajednica odluči za sebe hoće li ili ne prihvatiti pastora koji je homoseksualac. Ovo nije bilo dovoljno Švedskom parlamentu, koji se bojao da će neke lokalne SMF crkve biti protiv homoseksualnih pastora, iako bi ovaj po svim drugim kriterijima bio najkvalificiraniji kandidat. Tako je vlada inicirala istragu polica SMF-a glede tolerancije (ili nedostatka tolerancije) homoseksualaca.
U ljeto 2002. vodstvo SMF-a je pozvao “Odjel za kulturu” te su morali objasniti svoj stav. Nakon sastanka i promišljanja (8. srpnja, 2002.) vođa SMF-a Krister Andersson je izjavio da je veoma zadovoljan rezultatima sastanka (up.41). U svakom slučaju uopće nije jasno kakav dogovor su postigli. Ali ono što je jasno je to da SMF – ujedno i druge denominacije koje ovise o financijskoj pomoći vlade – ne mogu napraviti diskriminaciju protiv homoseksualaca koji bi se inače kvalificirali kao pastori i đakoni u svojim crkvama. Kao što se i očekivalo, vođa SMF-a, Krister Andersson je bio među onima koji su podržavali novi zakon po kojem je Åke Green bio osuđen na zatvor zbog kontraverzne propovijedi glede seksualnih grijeha (up.42). U tjednom pismu svojim vjernicima napisao je da … tokom svojih 35 godina služenja kao svećenik i 50 godina slušanja propovijedi nikada nije susreo situaciju u kojoj je bilo neophodno propovijedati iz onih djelova Pisma koji se odnose na homoseksualnost. Andersson pretpostavlja da i drugi kršćani imaju isto iskustvo. Jasnije od toga se nije mogao izraziti. Zar čudi to što je SMF 2002. odlučio otvoriti svoja vrata i primiti homoseksualne svećenike u svoje redove?
A Krister Andersson nije jedini takav svećenik. To je prodrijelo duboko u redove mnogih naših denominacija. Ako razmišljate o ovoj otrcanoj situaciji, možete bolje razumijeti zašto je uslijedila oštra kritika od toliko mnogo takozvanih kršćana, kada je Åke Green 20. srpnja, 2003. propovijedao propovijed, čiji se prvi dio odnosio isključivo na biblijski pogled ne samo glede homoseksualnosti nego svih perverzija. (Drugi dio se odnosio na milost i opraštanje koje Bog nudi u Kristu). Takva propovijed se nije čula u našoj zemlji. Prije puno godina da, ali u zadnje vrijeme – ne.
Treba imati na umu da je jedan vodeći svećenik SMF-a nedavno bio izabran kao pastor najveće Pentekostalne crkve u Švedskoj, Filadelfia crkve u Stockholm-u.
U proljeće sljedeće godine (11. ožujka, 2003.) "Ombudsman" (parlamentarni zaštitnik prava građana od samovolje državnih organa vlasti) za homolobi, gospodin Hans Ytterberg, je organizirao sastanka sa vođama 21 denominacije, koje primaju novčanu naknadu od vlade, poučavati ih o stavu i polici koju moraju imati vis-à-vis homolobija (up.43). Ovo je bila ljuta poruka denominacijama, koje se povijesno smatraju slobodne od vladinog miješanja u njihove doktrine. Na sljedećem sastanaku sa homo Ombudsman-om (Ytterberg-om), sama vlada (sljedećeg dana) je izjavila da će napraviti istragu među denominacijama tokom proljeća uvidjeti postoji li diskriminacija homoseksualaca (up.44).
Kao što je rečeno ranije, homolobi se domišljato ugurao u Švedsku crkvu (prije je to bila Luteranska državna crkva). Većina, ali ne i sve druge denominacije (često nazvane “slodobne crkve”, jer vlada nije imala kontrolu nad njima) do sada nisu prihvatile niti svećenike niti opće članstvo onih koji su otvoreno izjavili da su homoseksualci. Oni su na neki način “slobodna zona”. Nije ni čudo da ova sitacija nije omiljena homolobiju.
Drugi tragični primjer je Pentekostalni pokret (šv:”Pingströrelsen”). Ova denominacija je bila najveća u našoj zemlji i veoma “živa” tokom svojih godina napredovanja, od 1910. do 1960. Njen osnivač je bio Lewi Pethrus i vođa najveće “slobodne crkve” između 1910-1958. Umro je u rujnu 1974. Među mnogim drugim stvarima, započeo je jednu političku stranku u Švedskoj, Kršćansku demokratsku alijansu, danas Kršćanski demokrati (šv: “Kristdemokraterna" ili "KD" skraćeno). Pethrus je isto tako otpočeo kršćanske dnevne novine zvane “Dan” (šv: Dagen).
Da je Pethrus živ danas, ne bi mogao prepoznati "Pingströrelsen". Nemoral se danas uvukao u mnoge zajednice. Među mladima predbračni seks je uobičajena stvar, a neke crkve su otvoreno počele prihvaćati homoseksualnost otvorenih ruku. Bilo je iznenađenje kada je omladinska organizacija KD-a izabrala homoseksualca, Eric-a Slottner-a, za svog vođu.
Ipak, ima još nekoliko velikih i nekoliko malih grupa evanđeoskih i karizmatskih pokreta u Švedskoj. Ono što je predstavljala Pentekostalna denominacija (“Pingströrelsen”) – koja sada ovisi o državnoj financijskoj potpori – to je Riječ života (“Livets Ord”) postala danas. “Riječ života” – pod Ulf-om Ekman-om – ne prima nadoknadu od naše vlade. Oni se posebno obraćaju mladim ljudima.
Zato nas nije iznenadilo kada smo vidjeli dijametralno različite reakcije od vođe “Pentekostalnog pokreta” i vođe “Riječi života” na (sada već dobro proznatu) propovijed, koju je pastor Åke Green ispropovijedao sa propovijedaonice u maloj Pentekostalnoj crkvi u Borgholm-u 20. srpnja 2003. Naslov propovijedi je bio “Je li homoseksualnost nasljedna ili je to zla sila koja se igra umovima ljudi?” Propovijed je obrađivala promiskuitet i seksualni nemoral bilo koje vrste. Green-ova propovijed je bila puna citata iz Biblije. Razlog propovijedi je bio teret kojeg je pastor Green osjetio za našu zemlju i naše mlade ljude koji nemaju moralnog kompasa. Green je bio osuđen prema novom švedskom zakonu - “huškanje na nasilje protiv grupe ljudi” koji je došao na snagu početkom 2003. – koji zabranjuje bilo kome “pokazati nepoštivanje” ili “navrijediti” bilo koju grupu ljudi.
Zato su Green-a osudili na Nižem sudu i poslali ga u zatvor. U njegovoj žalbi Vrhovnom sudu (šv: “Högsta Domstolen" ili "HD") pastor Green jasno izražava svoja uvjerenja i razloge svoje propovijedi ovako:
"Pa pozadina svega je ono što sam doživio u mom duhu još 2002. Duboki nemir u mojoj duši kada sam shvatio – na to sam ukazao u mojoj propovijedi – da se puno stvari koje primjećujem i gledam oko mene vrti oko homoseksualnog načina života. To je bilo svugdje prisutno. Bilo je na TV-u, bilo je svuda oko mene i mediji su izgleda u svemu aludirali na homoseksualni način života. Onda sam osjetio duboku tugu u mom srcu. Što se više to ukorjenjivalo u našem društvu, to više sam razmišljao o tome da bi vođe naših crkava, vođe denominacija, biskupi itd., trebali javno istupiti i objaviti da ovo nije normalno. Takav način života je abnormalan. Al sei to nije dogodilo tokom 2002. Početkom 2003. počeo sam pripremati propovijed koju sam i održao 20. srpnja 2003. Povezano s time, osjetio sam nešto veoma važno. Ovdje se želim pozvati na tekst iz Biblije, koji se nalazi u knjizi proroka Ezekijela 3:17-19:
'Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova. I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime. Kad bezbožniku reknem: ‘umrijet ćeš’, a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti zbog svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu. A kad opomeneš bezbožnika, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta svojega, on će umrijeti zbog svoje krivice, a ti ćeš spasiti svoj život.'
Ono što želim reći ovim jest da ja sam imam odgovornost kao sluga Riječi te da to nisam mogao ostaviti samo na odgovornost vođa denominacija i nadbiskupa, već i ja imam odgovornost prema Pismu očistiti svoju savjest i dati doznanja ljudima da je način na koji žive pogrešan. Onda sam im izjavio ako slijede Krista i ako se pokaju neće biti osuđeni. Onda ostavim ljudima odlučiti hoće li nastaviti sa svojim homoseksualnim životom ili će se odvratiti od toga. Dakle, to je pozadina moje propovijedi. Još početkom 2003. sam se počeo pripremati za tu propovijed.”
(Kraj izjave pastora Green-a pred Vrhovnim sudom.)
Kompletni tekst propovijedi pastora Green-a i detaljne informacije o pozadini uključujući i zakonske točke suđenja se nalazi ovdje. Treba imati na umu da je pastor Green pastor koji godinama služi u “Pentekostalnom pokretu”.
Kao što je već rečeno, reakcija vođe “Pentekostalnog pokreta” je bila veoma drugačija od vođe “Riječi života” na Green-ovu propovijed.
4. Pentekostalna denominacija
13. lipnja, 2004. samo dva dana prije suđenja Green-u na Nižem sudu, vođa najveće crkve Pentekostalne denominacije (pastor Hedin “Filadelfija crkve” u Stockholm-u, Švedska) dao je intervju za švedske dnevne novine, Svenska Dagbladet. Hedin je rekao sljedeće [up.45]: “Uopće nije u redu kako je Green govorio o toj grupi ljudi i ne vjerujem da može potkrijepiti ono što je rekao. Ono što je rekao ne ovlašćuje Pentekostalna denominacija i ja osobno prigovaram.”
Dakle, prema Hedin-u, Green “ne bi mogao potkrijepiti ono što je rekao” iako je njegova propovijed obilovala citatima iz Biblije. (Pritisni ovdje za kompetni prijepis Green-ove propovijedi 20. srpnja, 2003.)
Opet, dva dana kasnije (na sam dan suđenja Green-u) Hedin je dao sličnu izjavu za intervju u njegovim dnevnim novinama (Dagen) (up.46). Zamislite koliko je Hedin olakšao politički ispravnim i postavljenoj poroti (zvana “nämndemän”) – često puna ambicija političke karijere – kada su osudili Green-a jedan mjesec zatvorske kazne 29. lipnja, 2004. Ograničili su se na mjesec dana, jer je ovo bilo Green-u prvo suđenje i nije imao zločinačke povijesti.
Åke Green – koji je vjerno služio u Pentekostalnoj denominaciji 33 godine – je rekao "osjećao sam se kao da mi je kolega zabio nož u leđa".
Poslije nekog vremena, pastor Green je primio pismo od “brata” iz Filadelfija crkve u Stockholm-u, gdje služi pastor Hedin. On je rekao da je on homoseksualac te da su se on i njegov partner osjećali kao kod kuće u crkvi pastora Hedin-a. Čak je i dodao kako “govori u jezicima kao i svi drugi”. A omladinski vođa “Kršćanske” KD stranke (koju je osnovao Pentekostalni vođa Lewi Pethrus) je mladić Eric Slottner, koje se javno očituje kao homoseksualac. On je izjavio da Åke Green zaslužuje kaznu zatvora zbog svoje propovijedi.
Mnogi će reći da je ovo jasan dokaz da nešto nedostaje poukama sa propovijedaonice. Oni tvrde da se karakter Božji nije promjenio još od vremena stvaranja. Istina je da Bog ima poseban odnos sa ”svojim narodom”, Izraelcima, u Starom zavjetu i da ima zakona koji su se odnosili na Židove, ali ne i na Kristove sljedbenike. Ali se karakter (priroda) Božji nije promjenio. Onaj koji je od vječnosti do vječnosti te je isti jučer, danas i dovijeka, kako bi mogao odjednom napraviti zaokret od 180 stupnjeva? Kako bi mogao On koji je jednom rekao (Lev. 18:22-25): "Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota. Da nisi legao ni s jednom životinjom … " danas odjednom to prihvatiti kao normalno? Ako se On grozio nad seksualnim grijesima homoseksualnosti i bestijalnosti – čak do tog stupnja tražeći smrtnu kaznu – kako bi mogao odjednom to prihvatiti? Čak je i sam Isus usporedio grijehe Sodome sa strašnijim grijesima. Konačno moramo biti fer prema pastoru Hedin-u te treba uzeti u obzir da je on sam – za razliku od nekih drugih vođa denominacija – javno izjavio da vjeruje da su homoseksualna djela grešna.
Najnoviji razvoj događaj je da je pastor Hedin dao otkaz na mjesto pastora najveće crkve Pentekostalne denominacije (Filadelfija crkve u Stockholm-u). 22. studenog 2006. godine ga je zamjenio pastor Niklas Piensoho, koji potječe iz SMF denominacije (vidi gore). U zadnje vrijeme denominacija se muči sa financijskom situacijom. Vjerovatno zbog toga što im se smanjuje broj vjernika, a isto tako nedostaje požrtvovnog davanja kod ostalih članova.
5. Riječ života
S druge strane, vođa «Riječi života» (pastor Ulf Ekman) 02. kolovoza, 2004. je izjavio u naslovu za dnevne novine svoje denominacije «Svijet danas» ("Världen Idag") (up.47): “Åke-a Green-a ovdje podržava 5500 ljudi”. U članaku je među ostalim napisano (izvadak): “‘Neka Bog blagoslovi Åke-a Green-a’ rekao je Ulf Ekman i cijela zajednica je ustala na noge spontano pljeskajući. Ekman je nastavio: ‘Sramota je za kršćanstvo u Švedskoj da ni jedan pojedini vođa te denominacije nije izrazio podršku Åke-u Green-u’.”
Jednako kao i reakcije gore navedene između “Dagen-a” i “Världen Idag-a”, također me je iznenadilo da je:
1. “Dagen” bio među onih 14 lokalnih dnevnih novina (od ukupno 42) koje su odbile tiskati moj oglas za ovu web-stranicu kada sam je prvi put predstavio (na švedskom) ljeta 2006. godine. Dagen i dalje čita većina kršćana u našoj zemlji.
I da je
2. “Världen idag” bio među onih 28 (od ukupno 42) lokalnih dnevnih novina koje su prihvatile tiskati moj oglas kada sam prvi put predstavio ovu web-stranicu ljeta 2006.
Doktrinalne stvari
Ali što je biblijska doktrina (učenje) glede homoseksualnosti, možda se netko pita? Kako se denominacije “slobodnih crkava” odnose prema tome?
Stara lažna Švedska državna crkva – koja se danas zove “Švedska crkva” nakon nominalnog odjeljivanja od države – je prva uvela novu doktrinu na ovu temu. Druge denominacije su slijedile taj primjer. U nedavnom izdanju Pentekostalnog tiska za mlade ljude “Gyro” (kojeg izdava Filadelfijska izdavačka grupa) predstavljena je nova doktrina na temu homoseksualnosti (up.48).
U tom izdanju “Gyro-a” dana su dva različita “tumačenja” iz Biblije bez ikakvih uputstava mladim čitateljima o tome koje tumačenje je ispravno. Pod naslovom “Homo- OK ili ne?” dana su dva tumačenja jedno do drugoga odjeljena podnaslovima “Za” i “Protiv”. Stupac “protiv” daje tradicionalno i biblijsko vjerovanje o tome. Stupac “za” daje novo tumačenje koje je sljedeće (up.49):
“Kada Pavao piše o “neprirodnom” u Rimljanima 1:26-27 i bludničenju u 1 Kor. 6:9-10, to se smatra da on govori o prevladavjućoj situaciji gdje su stariji muškarci seksualno zlostavljali mlade dječake. Zato ovi tekstovi nisu relevantni za situaciju u kojoj imamo uspostavljene homoseksualne odnose.”
U članku izdanom u “Gyro-u” nema naznaka mladim čitateljima koje od ova dva tumačenja je biblijsko. Kako može nešto što su Bog, Isus i apostoli označili kao užasno i nečisto odjednom biti obučeno u nešto koje odgovara biblijskom nauku? Nad tim se um zgraža. Sam Isus je usporedio sodomiju sa najgorim grijesima (Matej 11:24).
U istom izdanju “Gyro-a” nalazimo nekoliko članaka koji “šminkaju” homoseksualnost kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo kršćanima. Jedan čIanak govori o “Stefan-u” 18. godišnjaku, koji za sebe izjavljuje da je homoseksualac i da mu je “Bog iskreno pomogao” u tome (up. 50). Jadnom mladiću treba savjetovanje, a ne javni intervju od strane neodgovornog i okorjelog novinara koji traži senzacijonalnu vijest te u tom procesu postavlja nezrelu stigmu na dječaka. Budući je “Gyro” navodno kršćanski vjesnik, ako već moraju objaviti Stefan-ov rani kršćanski život, onda za Boga miloga (i stvarno mislim “za Boga miloga”) zašto ne ohrabruju mlade čitatelje hitno moliti se za Stefan-ovo izbavljenje. Ako ne, realno je očekivati da će Stefan biti ohrabren prakticirati ono što je napisano u “Analnom priručniku” na RFSL-ovoj web-stranici (up. 13). Ono što ga čeka nije toliko romantična i zdrava slika koju taj vjesnik pokušava predočiti mladim čiteteljima. Homoseksualni način života tipično napreduje u devijantnim ponašanjima.
Jedan od naših glavnih i međunarodno priznati autoritet egzegeze Novoga zavjeta je profesor Chrys Caragounis. Kada je izdao svoju najnoviju knjigu "Homoerotik", koju je izdala XPMedia (up. 51), odbacio je novo tumačenje tradicionalnog biblijskog učenja o homoseksualnosti koje predlažu K.G. Hammar i “Gyro”. Zbog toga mu je homolobi na Univerzitetu uputio oštru kritiku te su htjeli da on napusti svoju poziciju profesora na Lund-skom univerzitetu.
Kao što je već ranije rečeno, novo tumačenje se pojavilo u “Švedskoj crkvi” koja je oko 1000 godina bila “Švedska državna crkva” (“Svenska Statskyrkan”). Danas, Švedsku crkvu vode ljudi koji naginju homo-svjetonazoru. Naravno, nije svo svećenstvo prihvatilo homoseksualnost, ali je većina. Rukopolaganje (ordinacija) homoseksualnih svećenika, “izricanje blagoslova” nad homoseksualnim odnosima, prihvaćanje punopravnih homoseksualnih brakova itd., se događa u mnogim mjestima unutar Švedske crkve. Naš otpadnik nadbiskup K.G. Hammar je postavio teren za ovu užasnu situaciju i spiralni pad morala. Dodatak njegovom prihvaćanju homoseksualne agende je poricanje moći čuda Isusa Krista. Među njegovim tipičnim izjavama je i ova nedavno izrečena glede djevičanskog rođenja Isusa Krista (up. 52):
”Ne mogu reći da vjerujem u to. Ali važno je što to znači. Mora li djevičansko rođenje stvarno značiti zaobilaženje biološkog principa? Ja to shvaćam kao teološku izjavu, koja govori o tome da je Isus nekako poseban. Nije on jedini za kojeg povijest kaže da je rođen od djevice”.
Nezamisliva je ova izjava koju daje Hammar, koji ponekad zajedno sa svojom crkvom mora zajedno pročitati iz Luteranske izjave vjere: “Vjerujem u Isusa Krista, Božjeg jedinorođenog Sin, našeg Gospodina, koji je rođen od djevice Marije …”. Kako se ovo može održati intelektualnom iskrenošću? Nije ni čudo da je nadbiskup Hammar izjavio kako bi neki tekstovi iz Biblije trebali završiti na “povijesnom smetlištu”.
Hammar-ova sestra (Anna Karin Hammar) je rukopoložena (ordinirana) lezbejka svećenica u Luteranskoj crkvi u Uppsala-i. Glede njene seksualne orijentacije izjavila je:
“Što se mene tiče mogu živjeti kao lezbejka upravo zato što sam doživjela ogromni Božji blagoslov koji može nadići predrasude i diskriminaciju” (Uppsala Nya Tidning, 17. studenoga, 2004.).
Evanđeoska domaća fondacija (švedski: “Evangeliska Fosterlands Stiftelsen” ili EFS) je pokret laika unutar Švedske (luteranske) crkve koji naglašava misijski rad i aktivnosti laika. EFS je uključen u misijski rad u Etiopiji već dugo vremena. 1959. godine nekoliko mislijskih organizacija iz mnogo zemalja, koje su radile zajedno u Etiopiji osnovale su pokret Etiopska evanđeoska crkva Mekane Isus (Ethiopian Evangelical Church Mekane Yesus (EECMY)). Znači imamo dugogodišnji odnos sa EECMY-om, koji spektakulrano raste od njegovog osnivanja i danas broji 5 miliona članova (ukupan broj stanovnika Etiopije je oko 78 miliona). Zbog toga, a i drugih aktivnosti, ranog i postojanog misionarskog rada u Etiopiji, kojeg obavljaju švedske organizacije, uključujući i EFS, normalno je da je većina pomoći drugim zemljama iz Švedske otišla za Etiopiju.
Sljedećeg ljeta Mekane Isus će održati veliku konferenciju u Addis Abeba-i. Švedska crkve, uključujući članove EFS-a, je planirala poslati delegaciju zajedno sa nadbiskupom, koji je trebao voditi tu grupu. Ali je predsjednik Mekane Isus-a poslao dva pisma u siječnju nadbiskupu tražeći pojašnjenje o tome kakav je stav Švedske crkve glede homoseksualnih brakova i “izricanja blagoslova” zajedničkom životu partnera ili brakova. [U nedavnom istraživanju 70 aktivnih svećenika u Švedskoj crkvi, njih 75% nije imalo nikakvih problema blagosloviti brak homoseksualaca.]
Na oba pisma Mekane Isus nije dobio odgovor od Švedske crkve. Nedavno Mekane Isus je objavio Švedskoj crkvi kako nije dobrodošla na konferenciju ovog ljeta (up.53). Nepotrebo je reći da su se mnogi svećenici i laici u Švedskoj crkvi razočarali kada su ovo čuli. Umjesto uzbuđujućeg putovanja u Etiopiju, sada moraju ostati kod kuće, razmišljati o posljedicama svoje nove religije. Ironija svega toga je to što se vođe Švedske (luteranske) crkve smatraju “naprednijima” od Mekane Isus-a, jer imaju dužu crkvenu povijest. Sigurno vjeruju kako će jednog dana u budućnosti mlađa crkva, kojoj su oni jednom pomagali u osnivanju, postepeno “napredovati” ka punom prihvaćanju grijeha homoseksualnosti. Kao što je napisano: “Gradeći se mudrima, poludješe i …” (Rim. 1:22-32).
Kao da je nova religija zavladala našom zemljom. Svo ovo prihvaćanje agende homolobija je potpomognuto ismijavanjem onoga što je Isus učio o paklu. Teško ćete danas sa propovijedaonice čuti poruku o bilo čemu što je sam Isus poučavao.
Prije nego što je otišao, Isus je rekao svojim učenicima o Duhu Svetome (Ivan 16:8-11): “A kada on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen.”
To je plan kojeg treba ispuniti Duh Sveti. Ali danas u našoj zemlji teško je čuti nekoga tko propovijeda o vječnoj osudi. Ali takve su propovijedi u kršćanskoj povijesti poticale grešnike na pokajanje i prijanjanje križu. Umjesto da Isus podigne užasan teret grijeha, danas je mantra “prijateljska evangelizacija”. ”Dođi i priključi se našoj crkvi, jer je to zdravo za tebe i tvoju djecu, kako bi dobili dozu religije i etike!” Danas u našoj zemlji mnogi kršćani ne vjeruju u realnost pakla. Misle da se Isus šalio kada je govorio o paklu, ili da je plašio ljude kako bi postali njegovi učenici te ga slijedili.
Umjesto toga, željna svjetska slava, opkoljena grijehom, je važnija od Kristovog mandata. Zato, uopće ne iznenađuje to što Pentekostalna denominacija stalno ispipava javno mjenje glede svoje popularnosti u našem društvu. Zadnji put su se žalili da im je popularnost pala te su veliki dio krivice svalili na ”slučaj Åke-a Green-a”. Očigledno gluhi na same riječi Učitelja (Luka 6:26): “Jao vama kada vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.” (Matej 5:11, 12): “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! (Luka 6:22,23): “Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u onaj dan i poskakujte; evo, plaća vaša velika je na nebu”.
Ili je Krist ili je Pentekostalna denominacija nešto pogrešno shvatila. Ne mogu i jedan i drugi biti u pravu. Onda uopće ne čudi kada naši mladi ljudi (koji su iskušavani ili već uhvaćeni u jaram homoseksualnosti) ne mogu dobiti jasne upute od nekih tkz. evanđeoskih denominacija. “Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.” (Matej 5:13).
Sumarizacija reakcija kršćanskih grupa u Švedskoj
Na osnovu gore izložene diskusije (sa nekim očiglednim generalizacijama) reakcija kršćana u Švedskoj na uništavajući nalet homoseksualnosti se može podijeliti na tri različite grupe:
1. Otpadnička crkva. To je zvanična Švedska crkva (švedski: "Svenska Kyrkan") gdje je u biti prihvaćanje homoseksualnosti potpuno. Mnogi svećenici otvoreno izjavljuju da su homoseksualci i ogromna većina (više od dvije trećine) su u nedavnom istraživanju izjavili da nemaju problema blagosloviti homoseksualnu zajednicu. Nadalje, nadbiskup K.G. Hammar je izjavio da mnoga ključna Luteranska vjerovanja pripadaju “smetlištu povijesti” (švedski: "sophågen").
2. Denominacije slobodnih crkava (švedski "Frikyrkan"). Stupanj prihvaćanja homoseksualnosti dosta varira. Na primjer, SMF (koju vodi pastor Krister Andersson) javno je otvorila svoja vrata te prihvatila homoseksualne pastore (dokle god ih prihvaća lokalna zajednica). Pentekostalni pokret (švedski "Pingst FFS") još ne prihvaća homoseksualne pastore u svoje redove. Ipak, njihov vođa (pastor Sten-Gunnar Hedin) je oštro odbacio poruku pastora Åke-a Green-a te ga i dalje napada poradi njegove propovijedi. Novina "Dagen" pokazuje sve veće simpatije prema homo-svjetonazoru. Mnoge denominacije u ovoj grupi ovise o redovnim financijskim donacijama od Švedske vlade, koje vuku jake konce pozvati homoseksualce u svoje redove. Budući se nekima od njih (tj. "Pingst FFS") financijska situacija pogoršava, biti će sve teže neusvajati takve vladine molbe.
3. Crkva zvana “Riječ života” (švedski "Livets Ord") koju vodi pastor Ulf Ekman. Ova grupa djeluje neovisno o financijskoj pomoći od vlade. Ulf Ekman je izjavio nakon propovijedi Åke-a Green-a o homoseksualnosti: “Åke-a Green-a ovdje podržava 5500 ljudi” i “Neka Bog blagoslovi Åke-a Green-a” i cijela zajednica je ustala na noge spontano pljeskajući. Ekman je nastavio: ‘Sramota je za kršćanstvo u Švedskoj da ni jedan pojedini vođa te denominacije nije izrazio podršku Åke-u Green-u’.”
Švedska crkva (otpadnička crkva) je bila dio Švedske vlade (švedski "Statskyrkan"), ali prije nekoliko godina se odvojila od vlade. Time su financije i posjedi postali dijelom njenog sadašnjeg bogatstva. Zato, očekivati je da će “djelovati” duže od bilo koje “slobodne crkve” što više naša zemlja postaje svjetovnija i sodomiziranija.
Dakle, gdje sve ovo vodi žrtve homoseksualnog načina života?
Sjetite se, mnoge njegove žrtve su seksualno zlostavljane i traumatizirane, još kao mala djeca. Seksulano zlostavljani mladići imaju 7 puta više šanse poistovjetiti se sa homoseksualcem ili biseksualcem nego što to ima njegov vršnjak, koji nije bio zlostavljan seksualno.
Želim zaključiti ovaj dio citatom iz knjige Kupelian-a: “The Marketing of Evil; How Radical, Elitist, and Pseudo-Experts Sell Us Corruption Disguised as Freedom”. Kupelian je napisao na 35. stranici (zagrade moj naglasak):
“Homoseksualni aktivisti smatraju svoj slučaj jednak onome kao što su ga imali crnci i pokreti građanskih prava 60. godina. Biti afričkog porijekla ne znači da osoba mora pobjeći od svoje svjesnosti i autora te svijesti – Boga.
Ali je upravo zbog te razlike to što se “pokret građanskih prava” (u svojoj osnovi) ne bavi mijenjanjem zakona kako bi homoseksualci imali jednaka prava napredovanja ili pristupa kao što je to bio slučaj sa crnačkim pokretom 60. godina. Homoseksualci već žive slobodno i (osim što pojedici imaju problema sa pedofilijom) mogu prebivati, raditi, igrati se gdje god požele. Zapravo, kao grupa, homoseksualci primaju veća primanja u prosjeku nego prosječni Amerikanac. (Oni u osnovi imaju puno više slobodnog vremena i korjenske političke aktivnosti, jer se u većini slučajeva ne moraju brinuti o troškovima života niti moraju posvećivati vrijeme odgoju djece).
Dakle, ne radi se samo o pravima. Radi se o redefiniranju istine i cenzuriranju svakojake kritike kako bi militantni homoseksulci mogli udobno uživati u svom “načinu života” bez da ih stvarnost uznemirava.
Zapamtite, svi mi – uključujući homoseksualce – imamo savjest (taj bogomdani standard kojeg je Bog usadio u svakoga od nas) koji potiče unutrašnji konflikt kada radimo nešto pogrešno. Ali ako padnemo u zamku tamnih sila te ne shvatimo i počnemo braniti svoju opsesiju i porive, neizbježno ćemo razmišljati o našoj savjesti kao o neprijatelju. Iako ćemo možda uspješno donekle gušiti pod vodom unutrašnje zvono upozorenja, što se događa kada se ovaj isti čimbenik odbačene savjesti pojavi kod druge osobe te se previše približi kako bi nas utješio? Osjećamo se ugroženi.
Zato, osjećamo potrebu utišati “glas savjesti” – ne samo onaj unutar nas, već i onaj kod drugih ljudi, koji želi oživjeti našu savjest sa kojom mi ratujemo. To znači da ne trpimo razilaženja. Jednostavno to ne možemo podnijeti. Jednostavno želimo vikati na sav glas.
Homoseksualac, koji živi život negiranja, pa čak i kada mu je ponuđena pomoć od nekog bivšeg homoseksualca koji je postao kršćanin ili savjetnika koji nudi terapiju – pomoć u savladavanju homoseksualne ovisnosti – osjeća najžešću, zlostavljačku mržnju. Zapravo, to je prava ljubav – koju mi pogrešno tumačimo kao mržnju ili “zatucanost” jendostavno zato što nas potiče suočiti se sa istinom kojoj ne izražavamo doborodošlicu.”